Socijalizam i kapitalizam

Je li socijalizam zaista tako loš? Jesu li zaista socijalisti baš toliki ekonomski analfabeti?

Zar je zaista kapitalizam bolji sustav? Jesu li kapitalistički ekonomisti pametniji?

Zaista, u svijetu mogu postojati praktički samo dva ekonomsko-politička sustava. I ponekad mogu biti veoma slični. Ništa nije crno-bijelo. I kapitalizam i socijalizam su vremenom doživjeli transformaciju i promjene. Kapitalizam je prevladavajući sustav danas, a socijalizam i sam sve više liči na kapitalizam. Tamo gdje ga uopće ima.

Opće je poznato da socijalizmom smatramo sustav u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu, radnici su zaštićeni i država se skrbi za siromašne i socijalno ugrožene te svima pruža zdravstvenu i socijalnu skrb.

Posljednje tri godine skrenuo sam sa ljevice prema liberalizmu. Tako sam počeo čitati liberalne blogove i pratiti sve vezano uz liberalizam i liberalnu misao. Zanimljiv je trend u Hrvatskoj, što je liberalima posebno drago, da se sve više govori o fiskalnoj politici, problemima u zdravstvenom i socijalnom sustavu, obrazovnoj reformi, poduzetništvu i javnim financijama. Prije to baš i nisu bile teme u tolikoj mjeri kao sada. I sve to ide u smjeru ideja o uravnoteženom proračunu, manjim javnim troškovima i transparentnosti političkog vodstva. Ali i ideje o manje državne intervencije u gospodarstvu dobivaju svoj zamah.

Sve je to lijepo i nužno. O tome se treba razgovarati. Političari moraju biti odgovorniji u upravljanju našim novcem.

No, liberalni ekonomisti i blogeri čine neke greške. Previše podcijenjuju socijalizam. Pokazuju golemo neznanje o socijalizmu. I drže se pametnijima. Stranu im drže i konzervativci koji su također ekonomski liberalni.

Liberalni i konzervativni blogeri i ekonomisti sada su u ofenzivi. Oni žele stvarni kapitalizam. Ne onaj iz Skandinavije niti ovaj naš divlji ortački. Žele nešto poput švicarskog ili američkog kapitalizma. Reže i na najmanji spomen državne intervencije, reguliranja nečega ili uloge države u nečemu. Sindikati im užasno smetaju i hvata ih groznica od silnih nameta u Hrvatskoj.

Svaku intervenciju drže socijalizmom. Koliko je takvo ponašanje prihvatljivo i razumno? Recimo, bloger Mario Nakić tvrdi da je socijalni liberalizam oksimoron i da ništa osim klasičnog liberalizma nije liberalizam u pravom smislu te riječi. Teško ga je smatrati vjerodostojnim jer je u mnogim tekstovima isticao kao pozitvnosti mnoge tipično socijalno-liberalne politike poput legalizacije marihuane, istospolnih brakova ili sustava socijalne skrbi. Uključujući i vaučerizaciju zdravstvenog i obrazovnog sustava. Klasični liberalizam to ne prihvaća. Može prihvatiti kao privremeno stanje do postizanja potpuno slobodnog tržišta i društva. Interesantno je to s koliko uvjerenosti naši liberali smatraju mogućim liberalnu minimalnu državu dok je istovremeno za njih socijalizam nemoguć utopijski sustav koji nema ni logike ni smisla.

Liberalna država je ona koja štiti temeljna ljudska prava: slobodu, život i imovinu. Ona ne radi ništa više osim toga. Sve ostalo prepušta tržištu i društvu. Za liberale sve je proizvod i sve ima cijenu. Čak je svatko vlasnik samoga sebe! Moje tijelo je moja imovina. Tako to gledaju liberali.

Za njih postoje samo jedinke, individualci. Društvo je samo skup individua.

Mnogi bi rekli, veoma hladan način gledanja na život i društvo. Za liberale socijalizam je sustav koji gradi ljenost. Socijalizam je neučinkovit jer stvara radna mjesta koja nisu potrebna. Socijalizam obiluje nepotizmom, korupcijom i malverzacijama. Birokracija je golema.

Teško je uopće opisati koliko su liberali u krivu. Gotovo i nemoguće jer su oni u svoj svojoj tolerantnosti jedini u pravu. Samo njihov put je ispravan. Socijalisti i konzervativci (i svi ostali) su kolektivisti i ne valjaju.

Sa liberalima se mogu složiti u svemu ali ne i po pitanju socijalizma. Baš kao i svaka druga ideologija socijalizam ima brojne varijante. Ideologije su utjecale jedne na druge tokom povijesti i nije ništa čudno što danas postoje ideološki pravci čija imena zvuče nespojivo i čudno. To uključuje liberalni konzervativizam, konzervativni liberalizam, socijalni liberalizam, zeleni konzervativizam, liberalni nacionalizam ili liberalni socijalizam.

Konzervativizam, liberalizam i socijalizam su temeljne ideologije. Najviše su utjecale na svijet i oblikovale su ga. A utjecale su i međusobno zbog čega su nastali različiti pravci koji su bili nezamislivi u počecima tih ideologija koje su izvorno suprostavljene. Ali ideologije i sustave stvaraju i održavaju ljudi pa je logično da to ili funkcionira ili ne funkcionira. Rijetke su ideologije loše u pravom smislu te riječi i sve ovisi o ljudima. Ne postoji savršeni sustav i savršena ideologija. Sve funkcionira onoliko dobro koliko su dobri ljudi koji taj sistem čine i vode.

No, svaki sustav ima svoje prednosti i mane. Pa tako i socijalizam i kapitalizam. Feudalizam i korporatizam su gotovo u potpunosti uništeni. Sada se bitka vodi između pobornika slobodnog tržišta i pobornika solidarne i pravedne ekonomije. Ne, pobjeđuju niti jedni. Zašto? U stvarnosti je teško stvoriti društvo u kojem prevladava određeni ekonomski i politički model. Uvijek se stvaraju mješoviti sustavi. Tako je većina ekonomija mješovito. Iako naginju kapitalističkom idealu.

Socijalisti nisu samo oni koji su za plansku ekonomiju i diktaturu proletarijata. Ima i onih socijalista koji se groze pretjeranog uplitanja države u ekonomiju. Nisu svi socijalisti etatisti iako naši vrli blogeri to misle i tvrde. I socijalisti i liberali pate od nekih mitova kao što su mitovi o skandinavskim zemljama kao socijalističkim zemljama ili mit o Kini kao kapitalističkoj državi.

Neuspješnost socijalizma ogleda se u propasti bivših socijalističkih država i propasti današnje Venecuele. Ali istina je da su propali loše vođeni i totalitarni jednopartijski etatistički sustavi. To uključuje i Jugoslaviju koja je bila najbliža socijalističkom idealu, ali su joj presudili nacionalizam i jednopartijska diktatura koja nije puštala ekonomiju na miru.

Baš kao što postoji varijanta državnog kapitalizma, tako postoji i varijanta tržišnog socijalizma. Jako je važno znati da socijalizam kao ideologija uopće ne slavi državu niti je država sama po sebi važna. Već društvo. Socijalisti u biti nisu za državno vlasništvo. Već za društveno. A spremniji su tolerirati i privatno vlasništvo prije nego državno. Državi vjeruju samo male grupe kapitalista ili socijalista, ali država je svetinja fašistima, konzervativcima i nacionalistima. I za liberale i za socijaliste država je zapravo nužno zlo. Nekim socijalistima, točnije komunistima, država treba samo privremeno. Žele je ukinuti.

Socijalisti, neovisno o varijanti, doživljavaju poraz za porazom. Konzervativci, liberali, nacionalisti i populisti trijumfiraju iz izbora u izbore. Poraz socijalista je golem. Dobivaju jedva 20ak posto glasova pa čak i manje. Njihov povratak na vlast ne nazire se. Kao ni njihov program i jasan stav.

Posljednjih nekoliko desetljeća tri verzije socijalizma su dominantne. To su demokratski socijalizam, socijaldemokracija i liberalni socijalizam. Komunisti gotovo nikakve šanse nemaju preuzeti vodstvo, zelenima pada popularnost a niti pirati ne mogu uhvatiti zalet i postati bitniji.

Demokratske socijaliste, socijaldemokrate i liberalne socijaliste se u biti smatra jednim te istim socijalistima. A nisu.

Mario Nakić je objasnio razliku između demokratskih socijalista i socijaldemokrata u ovom tekstu https://www.liberal.hr/demokratski-socijalizam-socijaldemokracija-katarina-peovic-radnicka-fronta-demokrati-bernie-sanders-alexandria-ortego-cortez-725.

I u pravu je. Demokratski socijalisti žele ukinuti kapitalizam. Neki od njih su za tržišni socijalizam, a neki za gospodarstvo u kojem prevladava društveno i zadržuno vlasništvo koje umjesto centraliziranog planiranja ima decentralizirano planiranje. Ono što je bitno za naglasiti jest to da demokratski socijalisti to čine postepeno putem reformi. Socijaldemokrati nisu protiv kapitalizma i ne žele ga ukinuti. Samo ga žele reformirati. Za njih socijalističko društvo može imati kapitalističku ekonomiju ali ona mora biti socijalno orijentirana. Liberalni socijalisti nemaju načelno ništa protiv oba sustava ali su više za mješovitu ekonomiju. Liberalni socijalisti su definitivno za tržišnu ekonomiju.
Ali i za decentraliziranu formu planiranja. Liberalni socijalisti podržavaju sve oblike vlasništva iako favoriziraju društveno i zadružno, a nešto manje javno vlasništvo. Podržavaju određenu dozu slobode tržišta, ali zahtjevaju razumnu regulaciju kako bi se amortizirale negativnosti. Intervencija države je potrebna ali samo kada je nužno. Liberalni socijalisti su zapravo realni. Oni žele slobodno društvo u kojem se poštuju ljudska prava i građanske slobode. Shvaćaju važnost tržišta, zakona ponude i potražnje, racionalne regulacije i poštivanja vlasništva. Ali znaju i važnost države u životima građana kada posrću i loše prolaze na tržištu i u društvu. Jer dobrovoljne donacije i altruizam nisu dovoljni. Liberalni socijalisti shvaćaju da socijalizam i kapitalizam imaju svojih prednosti i mana i da sami po sebi nisu mogući. Mješoviti ekonomski sustav je realnost. On samo može malo više naginjati socijalizmu ili kapitalizmu. I to je dobro. Supsidijarnost, decentralizacija, fiskalna odgovornost, ljudska prava, socijalna država, mješovito gospodarstvo, ekološka odgovornost, održivi razvoj, legalizam i participativna demokracija temeljne su značajke liberalnog socijalizma.

To je moderna ljevica koja treba današnjem svijetu. Budu lijeve stranke u Europi i svijetu išle u smjeru liberalnog socijalizma doživjet će uspjeh i društvo će napredovati. Trenutačna bezidejnost i otuđenost ljevice je neprihvatljiva. Ljevica pristaje uz populizam ili ostale ideje i gubi svoj identitet. A za društvo je važno postojanje jakih desnih, lijevih i centrističkih stranaka. Raznolikost je važna. Ali i stabilnost i idejna bliskost. Radikalizam i ekstremizam vode u propast. Bolje je biti u sredini.

Liberalni socijalizam je ta dobra sredina.